Briga o djeci, skrb za rodbinu, kuhanje, čišćenje ili pružanje emocionalne podrške – sve je to dio onoga što se naziva radom skrbi. Bez tih aktivnosti naše društvo i naša ekonomija ne bi funkcionirali. Ipak, rad skrbi često je slabo plaćen ili uopće nije priznat kao rad.
Posao skrbi obuhvaća sve aktivnosti u kojima se ljudi brinu o drugima. To uključuje, na primjer, brigu o djeci, skrb za starije osobe ili obavljanje kućanskih poslova. Veći dio tog posla odvija se u privatnoj sferi – uglavnom unutar obitelji. Mnogi ljudi svakodnevno obavljaju poslove skrbi bez naknade. Žene osobito često preuzimaju te zadatke. Istraživanja pokazuju da obavljaju znatno više nenaplaćivanih poslova skrbi nego muškarci. Istovremeno mnoge žene rade i u plaćenom sektoru skrbi, na primjer kao medicinske sestre, u vrtićima ili u organizacijama socijalne skrbi.
Problem je u tome što je, iako je ovaj posao društveno neophodan, često slabo plaćen ili se uzima zdravo za gotovo.
Bez njege ne bi postojala funkcionalna ekonomija.
Političarka Nancy Fraser tvrdi da je rad u skrbi središnji stup naše ekonomije. Uostalom, prije nego što ljudi mogu raditi, moraju biti odgojeni, zbrinuti i podržani.
Djeca trebaju skrb i obrazovanje, bolesni trebaju njegu, a stariji trebaju podršku. Sve te aktivnosti čine dio onoga što je poznato kao 'socijalna reprodukcija' – to jest procesi koji omogućuju svakodnevni život i funkcioniranje društva. Fraser naglašava da su ekonomska proizvodnja i društvena reprodukcija usko povezane. Bez njege ne bi bilo radne snage, ne bi bilo funkcionalnih obitelji i, posljedično, ne bi bilo stabilne ekonomije.
Naš gospodarski sustav treba brigu – a istovremeno je potkopava.
Unatoč svojoj središnjoj važnosti, rad u skrbi sve je više pod pritiskom. Fraser stoga govori o "krizi skrbi". Jedan od razloga za to leži u samom gospodarskom sustavu. Tvrtke neprestano nastoje smanjiti troškove i povećati dobit. Istovremeno, društvo i država često očekuju da obitelji preuzmu rad u skrbi.
Međutim, mnogi ljudi danas imaju manje vremena za to. U mnogim kućanstvima oba roditelja rade puno radno vrijeme. Istovremeno demografske promjene dovode do sve veće potrebe za njegom i podrškom. Rezultat je da se zahtjevi za radom u njezi povećavaju, dok su vrijeme, resursi i osoblje i dalje ograničeni.
Bogate zemlje često rješavaju probleme skrbi dovodeći migrante iz siromašnijih zemalja.
Još jedna posljedica krize skrbi vidljiva je u onome što se naziva globalnim lancima skrbi. U njima migranti iz siromašnijih zemalja često preuzimaju poslove skrbi u bogatijim državama.
Mnoge obitelji u Europi, na primjer, zapošljavaju njegovateljice iz Istočne Europe ili jugoistočne Azije. Te žene brinu o djeci ili starijim osobama – često u lošim radnim uvjetima. Istovremeno u njihovim obiteljima ili zemljama podrijetla nedostaje njihov rad. Tako se rad u skrbi premješta duž linija globalne nejednakosti.
Ključno pitanje: Zašto tako loše tretiramo tako važan posao?
Za Nancy Fraser, kriza skrbi ističe temeljni problem: naše gospodarstvo ovisi o radu u skrbi, a ipak ga loše organizira. Jedno moguće rješenje jest promatrati skrb više kao društvenu odgovornost. To uključuje bolje radne uvjete u sektoru skrbi, više javnih vrtića i pravedniju raspodjelu skrbničkog rada između muškaraca i žena.
Jer je jedna stvar jasna: nijedno društvo ne može funkcionirati bez brige. Svatko tko govori o gospodarstvu, radu i socijalnoj pravdi mora stoga govoriti i o brizi.
Podržite novinarstvo
Neovisno novinarstvo treba snažne podržavatelje. Ako vam se svidio ovaj članak, bili bismo zahvalni na izravnoj donaciji našem uredničkom timu.
