Nije tajna da je ključni cilj američkog napada na Iran promjena režima. Donald Trump je rekao iranskom narodu otvoreno pozvao, da sami dovedu do te promjene. Ali kako bi takav prevrat mogao izgledati? I kako je Iran zapravo bio upravljan prije nego što je Islamska revolucija temeljito preoblikovala zemlju? Da bismo odgovorili na ta pitanja, vrijedi pobliže pogledati Mohammada Rezu Pahlavija, posljednjeg šaha Irana, i njegovog sina Rezu Pahlavija, kojeg neki i danas spominju kao mogućeg nasljednika.
Što zapravo znači naslov 'Šah'?
Shah je perzijska riječ za Kralj. Naslov potječe od naslova vladara Ahemenidska dinastija nazad, što je već započelo u 550. pr. Kr. koristili su se u Prvom perzijskom Carstvu. Titula je opstala u različitim oblicima tijekom sljedećih 2.500 godina Ušao je u opću upotrebu. Do ukidanja monarhije u 1979 'Shah' je bio službeni naslov iranskih kraljeva.
The Pahlavijska dinastija Nastavili su koristiti naslov 'Šah' u 20. stoljeću, a također su upotrebljavali drevni perzijski kraljevski naslov 'Šahanshah', što znači 'Kralj kraljeva'. Taj naslov povezuje se s Kirom Velikim, osnivačem Ahemenidskog carstva.
Tko je bio posljednji šah i kako je došao na vlast?
Posljednji šah Irana bio je Mohammad Reza Pahlavi. Vladao je od 1941. do 1979., sve dok ga Islamska revolucija nije prisilila na egzil. Njegov uspon na vlast, međutim, nije započeo konvencionalnim nasljeđivanjem prijestolja, nego usred Drugog svjetskog rata. Da bismo razumjeli kako je Mohammad Reza Pahlavi 1941 Da bi se razumjelo kako je došla na vlast, treba pogledati ulogu Irana u Drugom svjetskom ratu.
Iran je službeno bio neutralan na početku Drugog svjetskog rata. 1941 Britanske i sovjetske trupe ušle su u zemlju. Jedan od razloga za to bila je strateška važnost Irana. Željezničke pruge. Oni su, u to vrijeme, bili prema Njemački inženjeri i bio je kontroliran i vođen od strane savjetnika. To je predstavljalo ozbiljan problem za Ujedinjeno Kraljevstvo i Sovjetski Savez.
Monarh u to vrijeme, Reza Šah Pahlavi, pokazao je malo interesa za istjerivanje Nijemaca iz zemlje. Velika Britanija Međutim, u Teheranu je bio potreban pouzdaniji vladar: netko tko bi osigurao pristup iranskoj nafti, a istovremeno omogućio transport britanskog oružja u Sovjetski Savez preko iranske željezničke mreže.
Mohammad Reza Pahlavi: službeni portret iz 1973., foto: Wikimedia Commons
Kada vojska Reze Šaha više nije mogla odoljeti britansko-sovjetskoj invaziji, pobjegao On je napustio zemlju. Na 16. rujna 1941. iranski premijer je objavio Mohammad Ali Foroughi, da je sin Reze Šaha, Mohammad Reza Pahlavi, koji je trebao postati novi šah.
Ni Sovjetski Savez ni Velika Britanija nisu bili osobito oduševljeni mladim monarhom. Ipak, obje su ga sile prihvatile jer su imale potrebu za pristupom iranskoj željezničkoj mreži. Posljedično, tijekom rata Iran je postao ključna opskrbna ruta za britansku i američku pomoć Sovjetskom Savezu. A Mohammad Reza Pahlavi postao je novi šah zemlje čija je suverenost, od samog početka njegove vladavine, uvelike ovisila o strani interesi bilo je obilježeno.
Daljnje strane intervencije i bitka za iransku naftu
S krajem Drugog svjetskog rata, Hladni rat. Za Iran To je značilo da vanjski pritisak nije pokazivao znakove popuštanja. Kao i mnoge druge zemlje, Iran je tijekom Hladnog rata postao poprište borbe za moć između SAD-a i Sovjetskog Saveza. Istovremeno se unutar zemlje intenzivirao ideološki sukob između kapitalističkih, nacionalističkih i komunističkih snaga.
Ovaj sukob dosegao je vrhunac početkom 1950-ih. Godine 1950., Mohammad Mosaddegh, ljevičarski, demokratski nastrojen nacionalist, izabran je za premijera Irana. Želio je nacionalizirati iransku naftnu industriju, kojom su dominirali Britanci. Anglo-iranska naftna kompanija ukinuti im posebne povlastice, a istovremeno ograničiti moć šaha. Za Britaniju je to bio poziv na buđenje. Britansko gospodarstvo je uvelike profitiralo od iranske trgovine naftom. Stoga je Mosaddeghov plan prijetio ne samo jednoj tvrtki, nego cijeloj mreži zapadnih gospodarskih interesa u Iranu.
Mohammad Mosaddegh pri dolasku na zračnu luku Schiphol u Nizozemskoj 28. svibnja 1952. Fotografija: Harry Pot / Anefo / Nationaal Archief
Mosaddegh je bio izuzetno popularan u samom Iranu. Ipak, zabrinutost je rasla u Washingtonu i Londonu. Njegova odluka da Nacionalizacija Tumačeno je kao politika sklona socijalizmu. Istovremeno su SAD strahovale da bi se Iran mogao uskladiti sa Sovjetskim Savezom tijekom Hladnog rata. Ono što je uslijedilo bio je obrazac koji je u to vrijeme postajao sve češći: SAD i Velika Britanija planirale su državni udar 1953. protiv Mosaddegha. Premijer je trebao biti svrgnut i zamijenjen generalom Fazlollah Zahedi Zamijenjen je nekim tko se činio politički pouzdanijim zapadnim silama.
Kako su SAD ojačali Šaha 1953. godine
Šah je imao središnju ulogu u ovom planu. Trebao je službeno razriješiti Mosaddegha i imenovati Zahedija novim premijerom. Međutim, prvi pokušaj uklanjanja Mosaddegha s dužnosti, propalo. Plan je postao javno poznat, Mosaddegh je ostao na dužnosti, a sam je šah došao pod pritisak. Bojeći se posljedica, napustio je zemlju i privremeno otišao u Rim.
Pitanje moći u Teheranu tako je ostalo neriješeno. Međutim, SAD nisu odustale od pokretanja puča. Podržale su snage lojalne Šahu, plaćeni pristaše i pomogli organizirati prosvjede protiv Mosaddegha. Situacija na ulicama se eskalirala: demonstracije, nasilje i napadi na političke protivnike imali su za cilj stvoriti dojam da je Mosaddegh izgubio kontrolu nad zemljom.
Ova destabilizacija imala je željeni učinak. Dijelovi vojske stali su na stranu zavjerenika. Borbe su se na kraju usredotočile na ključne lokacije u Teheranu, uključujući službenu rezidenciju Mosaddegha. Na kraju je njegova vlada svrgnuta. General Fazlollah Zahedi preuzeo je dužnost novog Premijer i Šah je uspio pobjeći iz Povratak iz izgnanstva.
Za SAD i Veliku Britaniju to je značilo da su postigli ono što su željeli: politički smjer Irana ostao je pod Zapadni utjecaj. Za Mohammada Rezu Pahlavija, državni udar bio je prekretnica. Od tada je njegova vladavina bila usko vezana uz zapadnu potporu kao nikada prije. Iran je postao ključni saveznici SAD na Bliskom istoku, stojeći uz Izrael.
Ambivalentna vladavina Mohammada Reze Pahlavija
U preostalom 1950-ih Godinama je šah neprestano balansirao između zapadnih i sovjetskih interesa. Istovremeno je nastojao učvrstiti vlastitu moć nasuprot izabranim premijerima. Uglavnom je razumio da ne smije previše provocirati ni Washington ni Moskvu ako je želio sam ostati na vlasti i držati Iran izvan velikog sukoba. Priznajmo, što se tiče vanjske politike, prvenstveno se oslanjao na bliske odnose sa SAD-om. Međutim, Iran je na sjeveru graničio sa SSSR-om. Moskva je stoga ostala sila koju Šah nikada nije mogao ignorirati.
Na domaćem planu, Šah je naučio lekciju iz popularnosti Mosaddegha: Obećanja reforme mogli su vršiti golem politički utjecaj. Mosaddegh je pridobio mnoge Irance jer je obećao društveni napredak, nacionalno samoopredjeljenje i reforme u interesu naroda. Mohammad Reza Pahlavi stoga je pokušao prikazati sebe kao moderniji, napredniji današnjim vladarima. Vođen tom ambicijom, krenuo je da 1963 tzv. Bijela revolucija.
Ovo razdoblje reformi bilo je, osobito među vjerske vlasti U Iranu je to bilo iznimno kontroverzno. Istovremeno je donijelo temeljne promjene u zemlji. Nekoliko milijuna poljoprivrednih obitelji dobilo je zemlju. Žene su dobile pravo glasa i mogle su se kandidirati za političke dužnosti. Nastavnici i medicinsko osoblje poslani su u ruralna područja kako bi poboljšali obrazovanje, zdravstvenu skrb i životne uvjete.
Modernizacija bez demokratizacije
Država je također snažnije intervenirala u gospodarstvu. Prirodni su resursi dodatno nacionalizirani, a radnicima u tim industrijama dodijeljen je ograničeni udio u dobiti. Osim toga, sudski je sustav sve više odvojen od vjerskog prava i krenuo je prema sekularni sustav odgođeno, iako utjecaj šerijatskog prava nije u potpunosti nestao.
Mohammad Reza Pahlavi obraća se mnoštvu 1963. godine o načelima Bijele revolucije. Fotografija: Wikimedia Commons
Vladavina Mohammada Reze Pahlavija bila je razdoblje brzog ekonomska modernizacija. Šah je poticao industrijalizaciju osiguravajući novoj klasi industrijalaca povoljne zajmove i potičući domaću proizvodnju – od svakodnevnih dobara do luksuznih predmeta. To je također ubrzalo urbanizaciju. Rastuća urbana srednja klasa imala je koristi od značajnih ulaganja u obrazovanje i zdravstvenu skrb.
Međutim, važno je to staviti u kontekst: ova modernizacija nije automatski značila politička liberalizacija. Šah je kombinirao reforme i gospodarsku revitalizaciju s proširenjem svog svoja moć. Upravo je tu ležala ključna proturječnost njegove vladavine: želio je modernizirati Iran, ali ga nije želio demokratizirati.
Arijski nacionalizam i antiarapski predrasude
Pojam 'arijanski nacionalizam' ovdje se ne odnosi na njemački nacionalsocijalizam, nego na iranski narativ o predislamskoj perzijskoj veličini: Iran je prikazan kao nasljednik drevnog „'Arijska' civilizacija razumijevanje koje je imalo za cilj izdvojiti ga od arapskog utjecaja i političkog islama.
Pod Šahom su rasle takve nacionalističke ideje i antiarapski predrasudi. Iza toga stajala je ideja da je Iran – ili Perzija – izgubio svoju nekadašnju veličinu kao rezultat arapskih osvajanja i rastućeg utjecaja islama. Ovaj pogled nije bio nov. Međutim, Mohammad Reza Pahlavi ga je tijekom svoje vladavine aktivno prihvatio i učinio dijelom svoje političke naracije.
Za Šaha, arapski nacionalistički režimi u regiji su predstavljali Prijekaze i prepreke. On je sam bio više pod utjecajem sekularnih ideja, zapadnih država i Izraela, uključujući u vojnim i kulturnim pitanjima. To je ojačalo percepciju da su Arapi inferiorni u odnosu na Perzijance.
Zašto su se mnogi Iranci okrenuli protiv Šaha
Mogli bismo pomisliti da bi dalekosežne društvene i ekonomske reforme osigurale Šahu trajnu popularnost. Ipak, njegova je vladavina bila obilježena očitim korupcijama i sustavnim narušavanjem demokracije. Strašna tajna služba u tome je igrala središnju ulogu. SAVAK.
On je bio 1957 Osnovan je uz potporu SAD-a i Izraela te je brutalno suzbijao kritičare režima. U 1960-ima su prava političkih stranaka postupno ograničavana sve dok nisu postala gotovo besmislena. 1975 Na kraju su u potpunosti zabranjeni. Umjesto njih, šah je uveo Rastachiz zabava. Ona je imenovana jedini ovlašteni Vladajuća stranka u zemlji. Od građana se očekivalo da joj se pridruže. Svi koji su odbili bili su progonjeni.
Masovni prosvjed protiv Šaha 1978. na Mostu College u Teheranu. Fotografija: Autor nepoznat / sajed.ir / Wikimedia Commons / GFDL
Stotine političkih i vjerskih protivnika umrlo je pod vlašću Mohammada Reze Pahlavija. Godine 1975. šah je imao Evin Hills Pogubiti devet istaknutih političkih zatvorenika. Među njima su bili članovi ljevičarske stranke. Narodovi Fedayin i Narodovi Mujahidi, još jedna ljevičarska oporba.
Kako je gospodarstvo jačalo, tako je i korupcija cvjetala. Među onima koji su najviše profitirali bili su Obitelj Pahlavi i Shahova neposredna okolina. Mnogi ljudi izvan elite također su imali koristi od reformi. Ipak, istovremeno je postalo očito koliko je novi prosperitet bio neujednačeno raspoređen.
Svatko tko je otvoreno kritizirao korupciju morao se suočiti s ozloglašenim SAVAK računati. Za sve veći broj Irančana kontrast je postao nepodnošljiv: s jedne strane siromaštvo i brige svakodnevnog života; s druge strane ekstravagantan životni stil šaha i njegove pratnje.
Islamska revolucija 1979.
Reforme Bijele revolucije i pomak prema Zapadu koje je zagovarao šah imale su jasne korisnike, osobito iranske žene. Međutim, veliki dijelovi konzervativnog iranskog društva odbacili su taj razvoj, kao i utjecajni šijitski kler.
Korupcija, društvena nejednakost, političko i vjersko ugnjetavanje te prisilno usklađivanje sa Zapadom doveli su do sve većeg Razočaranje o Šahu. 1978 ovo nezadovoljstvo doseglo je vrhunac. U Grad Qom Izbijale su prve masovne demonstracije, koje su kasnije dovele do revolucije.
Odgovor šaha bio je nasilje. Njegove sigurnosne snage su otvorile vatru s stvarne municije nad gomilom. Desetine, možda stotine, demonstranata su ubijene. To je označilo početak završna faza Tijekom njegove vladavine prosvjedi protiv režima proširili su se diljem zemlje.
Središnja figura revolucije bio je Ruholah Homeini, koji će kasnije postati Vrhovni vođa Islamske Republike. Khomeini je bio šijitski klerik i jedan od najžešćih protivnika šaha. Još od 1960-e Godinama je kritizirao reformne politike monarha, osobito njegov prozapadni stav i potkopavanje vjerskih vlasti. 1964 Zato je Khomeini bio primoran na izgnanstvo.
Portret Ruhollaha Khomeinija iz 1981. Fotografija: Ali Kaveh / Nacionalna knjižnica i arhiv Irana / Wikimedia Commons
Iz predgrađa Pariz Khomeini je koordinirao revoluciju. Uspio je okupiti različite oporbene skupine protiv šaha pod svojim vodstvom. Njegovi propovijedi krijumčarene su u Iran, gdje su ih klerici kopirali i dalje širili. Khomeini se predstavio ne samo kao vođa islamističke oporbe, već i kao Glas onih s ljevice i sekularne snage, koji je također želio svrgnuti Šaha.
Iz Francuske je podržavao štrajkove i prosvjede koji su sve više paralizirali režim. U Siječanj 1979., godinu dana nakon nasilnog gušenja prosvjeda u Qomu, Šah je bio prisiljen u izgnanstvo vlastitom voljom Idi. To je označilo kraj njegove vladavine. Na njegovo mjesto došao je novi poredak: Islamska Republika Iran.
Zašto se o Šahu ponovno govori
Zašto je šah ponovno u vijestima? Ne mislimo na samog Mohammada Rezu Pahlavija, posljednjeg iranskog šaha. Danas je fokus na njegovom 65-godišnjem sinu i bivšem nasljedniku prijestolja. Reza Pahlavi.
U slučaju a Izvedba u Berlinu Pahlavi je pozvao na okončanje režima u Iranu. Ubrzo potom polili su ga crvenom tekućinom. Čin se činio simboličnom referencom na krv prolivenu tijekom vladavine njegovog oca.
Reza Pahlavi živi u Izgnanstvo u SAD-u. U 1980-ima je tamo sebe proglasio Kralj, formirao je vladu u egzilu i planirao državni udar uz potporu SAD-a i Izraela Puč, koji je trebao podići njegovu popularnost do samog vrha u Iranu. Međutim, to mu nije mnogo pomoglo da stekne širu podršku. Podršku je prvenstveno dobivao od bogatih iranskih izgnanika u SAD-u, dok većina Irančana u zemlji nije pokazala mnogo interesa za Povratak monarhije pokazao.
Reza Pahlavi na događaju na Državnom sveučilištu Arizone u Tempeu, Arizona, 2015. godine. Fotografija: Gage Skidmore / Wikimedia Commons
Reza Pahlavi danas je ponovno u središtu pozornosti jer ga neki vide kao moguću alternativu Islamskoj Republici. Za neke u SAD-u i Izraelu Pahlavi nudi naizgled jednostavan odgovor: dobro poznato ime, pro-zapadna pozadina i simboličan povratak u Prije 1979.. Ali upravo tu leži problem.
Za dinastiju Pahlavi ne stoji samo modernizacija i veze sa Zapadom, nego i Represija, Korupcija i strano miješanje. Bilo tko tko danas govori o Rezi Pahlaviju stoga uvijek govori i o neriješenom pitanju je li promjena režima u Iranu zaista demokratsko samoopredjeljenje bi značilo, ili tek nova promjena vlasti nametnuta izvana.
Bi li Izrael podržao novog Šaha?
Godine 1959. Mohammad Reza Pahlavi poslao je jasan politički signal. Dopustio je Izraelu da uspostavi Trgovinska služba u Teheranu otvoriti. Time je Iran de facto priznao Izrael, a da formalno nije uspostavio potpune diplomatske odnose. 1962 Također je izmijenio lokalne propise. Od tada su iranski Židovi, kršćani, zoroastrijanci i bahaisti mogli polagati prisegu kao lokalni vijećnici na vlastitim svetim spisima, umjesto isključivo na Kur'anu.
Ova je odluka bila predmet žestoke rasprave u Iranu. Za Ruholah Homeini, koja je kasnije postala ajatolah i vođa Islamske revolucije, ona je postala rani predmet spora sa Šahom. To je ojačalo njegovu kritiku odluke monarha da religijskim manjinama da veću političku vidljivost i da Iran približi Izraelu i Zapadu.
Danas su veze između dinastije Pahlavi i Izraela postale jače. Tijekom posjeta Izraelu u 2023 Među ostalim mjestima, Reza Pahlavi posjetio je Zapadni zid u Jeruzalemu. Jeruzalemski centar za sigurnost i vanjske poslove Posjet je smatran političkom izjavom. Time je Izrael priznao Pahlavija kao "najvažnijeg vođu iranske oporbe".
A što bi SAD učinile?
U Govor iz 2025. Reza Pahlavi je namjerno pribjegao retorici koja je već obilježavala vladavinu njegovog oca tijekom Hladnog rata. Dok je pozivao iranski narod da Borba za promjenu režima U svojoj je apelaciji govorio o onim silama koje su navodno nastojale spriječiti mir i prosperitet. Njegov pokojni otac ih je jednom prigodno opisao kao „nečista alijansa crvenog i crnog“odnosi se na: to jest, komuniste i islamiste.
Ovaj način razmišljanja vjerojatno će dobro proći u Washingtonu. Temelji se na dugogodišnjim Stereotipi Hladnog rata i povezuju ih s današnjim upozorenjima o 'islamistima'. Oba su također dio političkog vokabulara Trumpove administracije.
Donald Trump se još nije sastao s Reza Pahlavijem. službeno Podržan je kao preferirani kandidat za Iran nakon promjene režima. Međutim, to ne znači automatski da odbacuje tu ideju. Jedan od razloga njegove nevoljkosti vjerojatno je taj što ne želi biti otvoreno povezan s političarem u egzilu, ukoliko Iran zapadne u dugo i prokleti građanski rat rušenja.
Podrška Pahlavijima mogla bi povući SAD dublje u još jedan rat, s novim isporukama oružja, novcem i vojnom pomoći. Upravo zato strpljenje Trumpovih vlastitih pristaša istječe. Jer su mnogi od njegovih pristaša vjerovali kad je obećao povratak ka više izolacionistička vanjska politika SAD-a obećano.
Ali žele li Iranci zaista novog Šaha?
Jasno je da mnogi Iranci žele vidjeti kraj brutalne vladavine klera, koja je započela Islamskom revolucijom i traje od tada. 47 godina nastavlja se. Manje je jasno vide li oni umjesto toga povratak monarhiji pod novim šahom kao realističnu alternativu. Situacija s kojom se suočava iransko civilno stanovništvo složenija je nego što često sugerira retorika o promjeni režima iz inozemstva.
Ovo je bilo osobito istinito od kada ogromni američki napadi o seoskim područjima i prosvjedima koje su izazvali. Internetske i telefonske veze su ozbiljno ograničene. To dodatno otežava čuti glasove onih u središtu ove krize.
Ono što prosvjedi, međutim, pokazuju jest da mnogi Iranci žele kraj Tiradija, Represija i državno kažnjavanje. Oni žele demokraciju i slobodu da sami odluče tko će ih voditi i kakva će im biti budućnost. Povratak šaha, podržan izvana, teško je u skladu s tom težnjom.
Ne smije se zaboraviti da je pod Mohammadom Reza Pahlavijem bilo stotine – navodno Tisuće ljudi ubijeni, mučeni ili progonjeni. Njegova vladavina nije bila samo razdoblje modernizacije i reformi, već i autoritarni režim, koji je koristio nasilje kako bi potisnuo svoje političke protivnike.
Iransko udruženje pisaca ovo organizira. Najjasniji sažetak stava:
Sloboda sigurno neće pasti s neba u obliku bombi i projektila koje ispaljuju grabežljive sile. Oni koji su se pobunili protiv statusa quo, a pritom zadržali neovisnost o domaćim i stranim iskorištavateljima […] ni ne čekaju ponavljanje zamišljene prošlosti i njezinih glasnika, ni ne čekaju lažne reformatore.
Drugim riječima: "Sloboda ne pada s neba u obliku bombi i projektila ispaljenih od strane stranih sila. Oni koji se dižu protiv postojećeg poretka, a pritom ostaju neovisni o iskorištavateljima, kako kod kuće tako i u inozemstvu, ne čekaju ni povratak romantizirane prošlosti ni lažne reformatore."„
Podržite novinarstvo
Neovisno novinarstvo treba snažne podržavatelje. Ako vam se svidio ovaj članak, bili bismo zahvalni na izravnoj donaciji našem uredničkom timu.
